U martu 2006. godine u insbruškom Kolpinghaus-u premijerno izvedena predstava „Rekvijem za Don Kihota“, najveća umjetnička avantura u koju se upistilo, jer je predstava rađena na njemačkom jeziku a kompletna postava, autorska, rediteljska i glumačka bila je sačinjena od ljudi iz bivše Jugoslavije. „Rekvijem za Don Kihota“ je dramska poema o čovjeku zapletenom u paukove mreže zla koje je sam ispleo i koji se sve više udaljava od svog smisla i pozvanja koje ima na zemlji. Traženje dobrog u suštini čovjekove ličnosti mučan je i težak put, onoliko koliko su blizu ponori za njegovu propast. Hodanje po ivici između dobra i zla opasan je put . Rješenje je jedino u čovjeku i on u sebi mora pronaći dobro ne želi li izgubiti svoje ljudsko lice i smisao svog života.
Svijet je stvoren tako da granice među ljudima često prividno izgledaju prirodne, pa čak i nužne. Taj privid ruši se onog trenutka kad čovjek stane pred čovjeka potpuno čist i kada se svi natruli zidovi razdvajanja poruše, kao i sve građevine čiji je cilj postaviti liniju između svog i tuđeg. Ars Poetica nastala je u Innsbruck-u iz tihe umjetničke pobune protiv jedne takve neljudske matrice i okupila ljude koji su samo iskoristili ogroman potencijal kulturološke, jezičke i mentalitetske sličnosti među ljudima različitih vjera i nacija, dok su same različitosti shvatili tek kao jedno osebujno bogastvo svijeta. Umjetnost je postala idealno tlo da se anuliraju sve političke, nacionalne i vjerske diferencijacije a u realizaciju se krenulo djelom bosanskog autora Jovice Letića “Requiem za Don Kihota”, drami koju je na Institutu za slavistiku u Innsbruck-u na njemački preveo dr. Helmut Weinberger a režirao je sam autor.
Radeći predstavu na njemačkom jeziku građani iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Slovenije, zajedno sa svojim domaćinima, Austrijancima, toliko zagovarane pojmove multikulturelnosti, integracije, tolerancije i saživota oslobodili su uštogoljene administrativne retorike i pretočili u nesto savršeno obično i normalno.
Glumci u predstavi – Amir Nuhić, Eva Pitschedell, Edo Avdukić, Dijana Begić, Dajana Mehadžić, Danijela Letić, Lucija Geljić, Jovica Stanisavljević, Miljan Vuk Vasiljević, Marko Miloradović, Mišo Klarić, Mario Čanadi, Mara Letić Geljić, Nataša Maroševac, Nikola Klarić, Nadezda Tschapaeva i Simone Geljić. Svjetlo i ton – Zlatan Živković i Jovica Letić. Scenografija i šaptač – Renate Lang Gaßler. Kostimografija – Sanela Haskić. Šminka – Vanessa Wenzel. Video – Erwin Eichner. Tekst, muzika i režija – Jovica Letić.
FOTOGRAFIJE S PREDSTAVE
Ja. Ja sam mogla biti Hamlet vlastite duše. Nisam se znala snaći u njenim zamršenim putevima. Faust ili Mefisto? Nisam dovoljno hrabra ni za jednog ni za drugog. Mogla sam čekati Godoa, dragi doktore. Čekati ga smislenije od bilo koga. Nisam znala. Što sam sad? Ništa. Malo ništa osuđeno na veliki život. U umobolnici… Tu sam…tu sam gdje jesam. Takva kakva jesam. Moje meso. Moja krv. Moj glas. I, tuđa presuda – na život.
Ja sam iz svojih snova pobjegla. Iz kaveza. Ja sam luđakinja simulant s dijagnozom shizofrenije. Ona je najzahvalnija da vas pošalju ovamo. Bilo da imate dva lica, bilo da vam ga oni izmisle i stave kao masku. Svejedno. Bitno je biti izvan. Interniran. Ne sumnjaš da li živiš. Već živiš. Kako-tako, ali živiš. Ne sumnjaš da li su te lagali. Znaš da jesu. I da si sada van njihovog dometa.
Može li iko razumjeti tuđu molitvu? Grijehove? Kazne? Može li, doktore, čovjek imati takvu moć? Sjećate li se sperme, mlake? Uterusa. Maternice. Gnijezda života. Tamo nam je bilo toplo. Zgrčeni i zastićeni. Čini mi se da sam izašavši vani imao mraz u očima. Bilo je hladno. Uvijek je bilo jezivo hladno. (gleda u ogledalo) Vidim sebe. Sada vidim sebe. Jasno. Savršeno jasno. U uglu. U mraku. U drhtaju…
Moram ponovo učiti da plačem. Kažu da čovjek jedino plakati ne uči. To se oduvijek zna. Ja sam i to zaboravio. A želim plakati, doktore… Suze. Slan okus. Putuju niz lice. Gmizi bol. Gmizi bol po tvojoj koži. Zaboravio sam plakati. Ostao je samo grč. Destrukcija. I kažu – ludilo. Ljudska ruševina. Ovaj mantil, ubodi igle u mom tijelu i ovi truli, masni zidovi. Bolnički kreveti. Bijeli. Sablasno bijeli. Krici. Noću. Tuđi. Luđački. Nerazumljiva buncanja u mraku. Moja. Moj glas… A nije to bio moj san. Nije…Nemam ja nikakav pakt s đavolom. Neko se igrao. Sa mnom. Sa svim ovim paranoicima i shizofrenicima. Neko se gadno igrao…
Gledala sam Evropu kroz bodljikavu žicu i pakao. Izgleda jadno. Kao stara islužena drolja… Majska noć. Modra mjesečina u sobi. Bazdi strah. Kroz sestrin plač čujem korake. Vojničke. Tvrde. Pucnje. Odveli su me. Koračala sam kao Jozef K. Da skapam kao pas. Krug umiranja ograđen bodljikavom žicom. Užasi nisu užasi dok ne pripadnu tebi. Shvatiš što je nož, strah, smrt. Shvatiš u jednom munjevitom trenu.
Postoji božji znak. Pozvao me i čeka. Svoju smrt. Svoj mir. Naš mir. Što je ? Strah vas je njegove smrti ? Vidim vam strah u zjenicama. Što će vam Bog? Ovim luđacima vani treba da ubijaju u ime Boga. Ne znaju se ni mrziti bez njega. Vama? Nikoga drugog da bacate pred njega svoje strahove i laži, da perete svoje pogane savjesti. A Bog? Bog ćuti mrtav i nestvaran. Tamo, iznad metalnog neba.
Vi govorite o mom povratku u stvarni život? U redu. Recite, gdje me vraćate? Što nudite ? Gdje su te stvarne boje ? Gdje? Vratiću se ako mi pokažete ijednog čovjeka koji drži paletu pastelnih boja. Bar jedan štafleraj ispred kojeg ne stoji neka nakazna slika nas i naših života. Pokažite. (podsmješljivo) Ne morate. Ja se ionako ne želim probuditi, niti ikada vratiti u taj vaš život, doktore. Nikada. Cijeli taj život nisam našao mjesto za budjenje. Sada, ovako ruiniran, čak i da nabasam na njega ne znam ima li se smisla uopšte više i probuditi.
NULTI ČOVJEK / NULLMENSCH
U maju 2018. austrijski režiser i glumac Klaus Rohrmoser u sklopu 9. Tiroler dramatik festivala postavio je na pozorišne daske predstavu Jovice Letić Nulti čovjek / Nullmensch koja je izvedena sedam puta u BRUX Freiestheater Innsbruck u vremenu od 4. do 17 maja. Predstva je svojevrstan nastavak na Rekvijem za Don Kihota, istog autora, a postavljene dvanaest godina ranije u insbruškom Kolpinghaus-u. Čovjek je stigao do ruba u ovom raskalašnom bordelu kojeg nazivamo svojim zemaljskim domom i samo ga jedan mali, sitan korak dijeli do potpunog pada u bezdan kojeg je sam sebi strpljivo kopao. Samo je pitanje dana kad će se potonuće u vlastitu smrdljivu močvaru uistinu i dogoditi ne bude li napravio korjenit zaokret u svojim poimanjima životnih vrijednosti, koje je najprije svojom genijalnošću stvorio, a potom krenuo svojim ludilom da sistematski uništava stvoreno.
„Unazad. Brod mora ploviti unazad. Jedini put je unazad, potpuno unazad. Poništimo se, potpuno. Sve zaboraviti. Reset. Kao zbunjeni kompjuter. Nulti čovjek. Sve odbaciti, svo breme kojeg su nam stavili i sve ispočetka. Moramo imati svijetlu dušu djeteta.“
Autor – Jovica Letić. Režija – Klaus Rohrmoser. Kostimografija – Salha Fraidl. Video i fotografije – Omar Borubaev. Ton – Felix Gorbach. Glumci u predstavi –
Immanuel Degn, Michael Rudigier, Klaus Rohrmoser (režija), Nevene Lukić, Lucas Zolgar,
Ivan Pantner , Amarilla Ferenczy, Florian Böhm i Heinz Fitz.
Devetominutni odlomci iz predstave
Foaje BRUX Theater Innsbruck nakon posljednje predstave, 17.05.2018. s režiserom, suprugom i glumcima.
