Poezija – Jovica Letić

RECENZIJA

Recenzija rukopisa: Jovica Letić: Tu, u daljini

Poetska knjiga Tu u daljini, Jovice Letića, veoma je ozbiljna i sadržajna zbirka lirike, nastajala u rasponu od trideset godina, te toga, raznolika po strukturi pjesama koje sadrži, kao i njihovim tematsko-motivskim okvirima. Iako je Letić čovjek koji je rođen u ravničarskom Pelagićevu, a danas živi podno austrijskih Alpi, njegova poezija nije plačljiva nostalgija za rodnim krajem i ostavljenim životom već ozbiljno promišljanje čovjekove sudbine u ma kojem prostoru i vremenu. S obzirom na način pisanja, Letićeva poezija poznaje i oblike stihovane, pa i u strofe izdijeljene, pjesme, kao i pjesme u prozi u kojima je izostao bilo kakav oblik versifikacije. Zbirka se otvara naslovnom pjesmom u prozi, koja gotovo autopoetički žali za vremenima pjesničke žudnje za zvijezdama, vremenima kada je i pisanje i čitanje poezije bilo važnije od jurnjave za materijelnim oblicima života. Ukoliko bismo pokušali govoriti o temeljnim motivima ove lirike, a što je zaista teško, najprije ćemo morati napraviti makar okvirnu podjelu pjesama na nekoliko temeljnih grupa. Najprije, tu su ljubavne pjesme kroz koje je moguće iščitati kompletan ljubavni roman ispisan u slavu kako jedne žene tako i ljubavi općenito. U Letićevoj ljubavnoj poeziji nema plačljivo-sentimantalnih nota, nema patetike i ispraznih ljubavnih zanosa. Sve je konkretizirano – od prvog susreta, negdje u prolazu između svjetova, preko narastanja ljubavi, do konačnog rezimea u pjesmi „U bezvremenu“ u kojoj Dogodili smo se jedno drugom/ u trenutku ukazanja/ čistog i potpunog života/ izvan obmane vremena,/ u bezvremenu,/ na mjestu gdje se sjedinjuju/ rađanje i nestajanje/ gdje vječno/ ruši bojažljivi mit/ o prolaznosti. Ljubav se dogodila izvan svih velikih htijenja, u našim malim postojanjima. I nema tu nikakve mistifikacije niti sudbinskih određenja. Jedna od najboljih ljubavnih pjesama „Satenski stihovi“, intertekstualno priziva općepoznatu zbirku Satanski stihovi, ironizirajući na taj način velika pitanja i velike pjesničke motive, nagovarajući nas da povjerujemo u to da nema ozbiljnije teme od ljubavi.
Pjesma je građena kroz gradaciju sa sjajnim završnim efektom iznevjerenog očekivanja. Konačno, u pjesmi „Riječ“ lirski subjekt će se zapitati ima li uopće dovoljno riječi i postoji li dovoljno snažna riječ da iskaže njegovu beskrajnu ljubav.

Druga grupa pjesama prati egzistencijalni grč čovjekova bivstvovanja u svijetu omeđenom predmetima. „Kvadratura kruga“ priziva dobro nam poznati egzistencijalistički motiv čovjekove bačenosti u svijet, koji se zatim produbljuje ljudskom vječnom trkom i strkom u potrazi za smislom i samim sobom.
S nadom, da bismo, možda, jednom/ ipak, stigli Negdje./ Kako bi nas, možda, jednom/ ipak, dočekao Neko./ Kako bismo, možda, jednom/ ipak, zatekli Nešto. S pogledom na kišne kapi u prozoru, pjesnik primjećuje svakodnevne predmete i progovara o cigareti, čaši, zidnom satu, cipelama i suternskom stanu, o zvucima muzike koji dopiru iz susjedstva, maglama, kišama i snijegu… o svemu onome pored čega život prolazi neprimijećen. O patnji koja postaje čovjek i o čovjeku koji postaje patnja, u gradu ozidanom teškim ciglama učmale tišine. Vrijeme je ustajalo a život stao u zdjelu ničega i prolazi maj po maj. Nostalgični modus pojavljuje se povremeno i oskudno, a poetski je najsnažniji u pjesmama „Putnik“ i „Pjesma s putne torbe“. Lirski subjekt negdje duboko i skriveno u sebi nosi osjećaj dolaska u prostore drugosti, jer tamo, u meni vječito čami stranac na peronu s nevažećom kartom uspome-na, sujeta i htijenja. I, da li mu vjerovati da: Ne, nije to nostalgija samo bo-lan oćut da u mom zimskom gradu na nečijem dlanu topli kesteni mirišu. Zbijena tijela hodača svijetom klate se u ponoćnom vozu za Cirih, nose u svojim južnim očima metež motiva, nepostojanost i neizvjesnost vlastitih života. Aludirajući na Šantićevo sunce tuđeg neba, Letić progovara o snijegu tuđe zemlje („Prvi snijeg“), poentirajući da Nema tuđe zemlje. Postoji samo ljepota zemlje. U nekoliko zimskih pisama pjesnik progovara o ljepoti planinskih pejzaža i vječnoj ljudskoj zapitanosti o vlastitom poslanju, bez obzira na nebo ispod kojeg pjeva. a ipak, čini se da u nekim trenucima kompletno čovjekovo biće stane u riječ nekada (pjesma „Nekada“), jer Sav moj život počinje sa/ Nekada/ i nemoćan potanja u nužnost/ u nem-inovno sučeljenje/
Nekada i Nikad više. Jovica Letić u svojoj poeziji nije ostao ni gluh ni nijem za zbivanja na Balkanu, u zemlji Bosni čija je historija, kako kaže, suviše kratka za sve ratove i sve junake. Ona je umorna od velikih historija i velikih događanja. U pjesmama „Tamo ispod neba“, „Čovjekov običan dan“ i „Bezbožni stihovi“ pjesnik progovara o zlu i strahotama rata. I dok krv teče i nečija djeca stradaju, dok ludilo huškača urla, neko provodi svoj običan dan, daleko od svega/ zbijen u toplini/ čopor sito spava.
A tamo, ispod neba, obmanuta sabraća slijepo poslušna žrtvuju sve što imaju, zbog gadova koji im prodaju raspela i boga pričaju mržnjom. Pjesma „Bezbožni stihovi“ funkcionira kao svevremena opomena zli-kovcima, svima onim koji čine svijet mjestom mržnje, a u Boga se zaklinju i od njega milost traže. Napisana u distisima na principu kontrastiranja, pjesma završava zapitanošću:

Čine grobove bezimenim / i izgovaraju tvoje ime.
Čine na zemlji pakao / i tako traže mjesto u raju.
Zar im opraštaš, Bože /? Oni znaju što čine.

Ovaj kratki pregled poezije Jovice Letića završit ću navodom pjesme koja jeste bosanska (naslovom određena), ali je i univerzalna – „Zemlja bosanska“:

Ovdje je tako mnogo sličnosti,
Tako mnogo istog
U svim našim snovima
Našim odrastanjima
i inatima
Našim imenima
Našim srastanjima
u istu zemlju
Da se ne bi
Do krvi prezreli
Zbog ono malo različitosti

Imajući na umu cjelinu pjesničke zbirke Tamo, u daljini, sve njene poetske vrijednosti i pjesnikovo vješto komuniciranje s riječju i različitim motivima, vrednote pjesničkog jezika i stila – s radošću i zadovoljstvom preporučujem rukopis za štampanje.

Prof. dr. Dijana Hadžizukić

_{IZBOR PJESAMA IZ ZBIRKE Tu, u daljini – BKS.}

KVADRATURA KRUGA

Kao da smo odnekud bačeni.
Već poodavno zaboravio nas je prvi krik rođenja.
Naše dječje lice više nas se i ne sjeća.
Kao da smo odnekud bačeni.
Svako u svoj krug. Svako ukopan u svoje klimavo težište
života.
Čini se da samo naši koraci vjeruju u pobunu,
vjeruju da kretanja ukrug imaju ishodišta.
I tako, svako baulja po svojoj liniji u geometriji apsurda
stopama od umora i putevima od žuljeva korača,
jer koraci hoće Negdje,
hoće Nekom
hoće Nešto.
I idu. Idu koraci naši putanjom bez svjetlosti i izlaza.
Tragovi posrtanja, saprani kišama i ukošenim snjegovima,
stižu do Nigdje, nalaze Nikog i dobijaju Ništa.
Stihija kretnje i besmisleno ubrzani ritam jalovo mjere kvadraturu kruga.
I idu, idu sve dalje i dalje, dok tiho, kao svitanje, kaplje život.
Tek ponešto sumnjive hemije
i supstanci obmana
ubrizgamo u vene ukočenog vremena
kako bi, možda, jednom
ipak, stigli Negdje.
Kako bi nas, možda, jednom
ipak, dočekao Neko.
Kako bismo, možda, jednom
ipak, zatekli Nešto.

TIŠINA

Ako ikada odeš,

ostavi
vrata duše odškrinuta
da se makar kroz daljinu
ugrijati mogu
kao beskućnik na plamenu svijeće.

Ako ikada odeš,

ostavi
širom otvorene oči
da se makar u tapkanju mraka
dalekoj svjetlosti
kao grešnik klanjati mogu.

Ako ikada odeš,

ostavi
stope na snijegu
da se makar u topljenju sunca
po nevidljivim tragovima
kao prokletnik snalaziti mogu.

Ako ikada odeš,

ostavi
tišinu svemira
da se za smrt pripremiti mogu.

JESENJA

Ljeto je Tvojih osmijeha
šapata i snova,
ljeto istina i nevinih grijehova.

Ljeto je
s oblacima od srebra
u čijoj utrobi
putuju snene sive kiše
sanjaju
kapljičasti let nebom
i mir u tvojoj kosi.

Sva ćeš biti kišna.

Samo par kapi na usnama
mokra,
ostavićeš za mene
da skinem s njih
sve dodire rane jeseni.

PLAVI BLUES

Iskapava još jedan dan
polumrakom se misli
kao u boemskom pijanstvu sapliću
od zida do zida
ti čudni slijepci
što izlaz ne traže
već čekaju te i sanjaju
u plavim zvukovima bluesa

Ti gaziš još jednu mjesečinu
negdje,
s ispruženim rukama mjesečara
bježiš iz snova
lutaš krovovima poznatih sistema
bosa
po užarenom limu istinskog života
i ne čuješ da traže te
plavi zvukovi bluesa

Možeš li prekoračati sudbinu
pobjeći, tako bosa, od svog bitka
i prokletstva
putevima tuđeg smisla
usjecima
kroz tuđe dane i noći
a da ne poželiš
postati zanavijek utopljenik
u plavim zvukovima bluesa.

IZA

Ona je tamo
Iza svih snova
Iza života
Iza svih ovih laži od postojanja

Iza svega

Koža joj miriše na moje stihove,
na riječi,
riječi kojima je pokrivam noću,
na ishodište i konačni smisao mene

SATENSKI STIHOVI

Ne volim je
daleku i nepoznatu
skrivenu
u očima neuhvatljivih boja.

Ne volim je
plahu i ustreptalu
skrivenu
u svakom mom nemiru.

Ne volim je
svijetlu i nedodirljivu
skrivenu
u svakoj uzavreloj riječi.

Jedino više
na svijetu mrzim sebe
šo noćas
lažem
bezočnije nego ikad.

PUTNIK

Tamo, u meni
vječito čami stranac na peronu
s bijednim prtljagom
spoznaja, iluzija i strasti
s koferima
punim sivih tirolskih kiša
čekajući
u modrom balkanskom krugu
da dodirne svjetlost
i jednom, za navijek,
pogleda niz opustjelu prugu.

Tamo, u meni
vječito čami stranac na peronu
s nevažećom kartom
uspomena, sujeta i htijenja
s datumima
posljednjih, polupraznih tramvaja
čekajući
i onu zadnju ironičnu porugu,
da ostavi sve
dodirne svjetlost
i jednom, za navijek,
pogleda niz opustjelu prugu.

Ne, nije to nostalgija
samo bolan oćut
da u mom zimskom gradu
na nečijem dlanu
topli kesteni mirišu.

U HIROVIMA MARTA

ostala je sama
u hirovima marta
u mirisu
još sanjive zemlje
ogrnuta
kao kišnom kabanicom
svojom mišlju
kako je svijet svih naših života
nastao zabunom
kako smo svi mi
samo izgubljena djeca
koja hodaju njime
i da u neredu
smiješnih mogućnosti
ništa smisleno
sem naših osamljenosti
nikada nećemo naći

NEŠTO

Nešto u meni
još tebi se nada.
A posrću dani
tumaraju noći
i prvi snijeg pada.

Nešto u meni
još na tebe čeka.
A promiču sjene
curi sivilo neba
i lijeno teče zelena rijeka.

Nešto u meni
Sve je što imam.

DILEMA U VREMENU

Čovjek duboko u sebi,
u svom vučjem podstanarskom bitku
u zamrzloj sigurnosti vlastite kože
na osami jednog postojanja
na vjetrometini neshvaćenosti
možda više i nije čovjek
već odlomljen komad stida
stropoštana želja
sa obronaka podsvijesti
da se potone
u rastvor konačnog srama
pobjegne
od zla i nemoćnog sebe u njemu
od vremena
u kome trebamo jedni drugima
samo da bi brže zajedno nestali

VRIJEME LAKMUSA

Kad prestanem vjerovati,
što će ostati još i ko ću biti ?

Probuđen neko,
u nečijem tuđem životu
rastvoren
u gomili mrtvih stvari
u mirisu suterenske vlage
u jutru,
u crvenim mrljama njegova svitanja,
u paučini vremena na prozoru,
što truli i nestaje
Nepoznati Neko,
što dlanom
sklanja mraz s okna
da kroz krošnje smrznutih breza
oslušne tvoje korake,
dolazak Tebe,
Tebe,
koja nikada nisi ni postojala
izvan mog ugašenog sna i čekanja.

I nećeš doći
kao što ja neću prestati čekati.

Noć će pasti s mrtvog neba
i potonut ću u nju,
kao u kiselinu,
kao u modru mornarsku grobnicu.

SUSRET

Sreli smo se
negdje
između svjetova
u malom prolazu
gdje
sudbine se ukrštaju
u vremenu
kada svemir utihne
da se
šapati duša čuti mogu

ŠTO

u paučini,
u ustajalom vremenu
trošim posljednje ostatke sebe
i tek u umorne dane
s okna
što zure u mene
bacam sve te riječi
noćima
zrak što su obeščastile
laži omorom što tumaraju
kao aveti i lica,
tuđa lica dama i beštija
što ostaviše slane tragove
u snu, u čekaonici Tebe
slušam uplašen vjetar
što cvili cestom i nosi misao
kao snoviđenje
da krenem ka sjeveru
da nadjem te
možda je
u tvojim promrzlim prstima
skriven način na koji volim
svrha svega što bio jesam
svega
što sada nisam

ODRAZ

tvoj lik
u jutarnjem ogledalu
nije tvoj,
veċ mutan odraz
neke izgubljene sjenke
koja ti naliči
prerano
pristigao zaborav
u izmijenjenim oblicima
tvog lica
smišljena varka očiju
zagledanih
u konačnost samoodricanja
u naviku
lišenu svake bliskosti
u savršenstvo
jedne proporcije nevažnosti
u staklo
na kojem se igraju
obrisi
preostalog tebe

TUĐI ČOVJEK

tuđ čovjek živi u meni
odsutno i gnjilo

njegovo lice
nosim u novi dan
i kradom
pothranjujem osjećaj
kako, možda,
negdje nisam još mrtav
oplakan i pokopan
kako se još može
urinuti u meso
u tkivo vlastitosti
u izgnanog sebe
i zanavijek otjerati
tuđeg čovjeka
koji stari u meni

TI

Ti si bila tu, oduvijek
negdje
u kutku nepoznatog mene
kao sjena,
kao skriven život
kao tajna potpunosti

možda
su te tek odveli putevi
na neko
sasvim drugo mjesto
no, sjenka
tvoja nepomična sjenka
ostala je
tu,
duboko u kutku neznanog mene
da jednom otvori
skrovitu
zakopanu svjetlost

ti si bila tu, oduvijek
negdje
na počivalištu za žudnje
ni mašta,
ni stvarnost
tek žena
koja čuva tajnu postojanja
smisao
svega u meni lijepim što postoji

ČOVJEKOV OBIČAN DAN

trgovci naših života
prodaju posljednje misli
kao što se
rasprodaje natrulo voće
svjetina
se tiska oko tezge
ostacima duše
čovjekovu smrt da kupi

u praznim
zjenicama ratnika
ludilo huškača urla
poslanici neba
blagoslove djecu božju
u pohodu
ubijanja bližnjeg svog

gore vatre na horizontu
pravednici
tuđu pale djecu
svoju da ugriju
vjetar
poslušno pepeo raznosi
pustinja oko nas narasta
daleko od svega
zbijen u toplini
čopor sito spava
zlo je uvijek negdje drugo
i sasvim je običan čovjekov dan

BEZBOŽNI STIHOVI

Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! (Luka 23, 34)

Zar im opraštaš, Bože?
Oni znaju što čine.

Čine sve bez milosti
i traže tvoju milost.

Čine svijet mjestom mržnje
i traže tvoju ljubav.

Čine pohode u zla
i traže tvoj blagoslov.

Čine grobove bezimenim
i izgovaraju tvoje ime.

Čine na zemlji pakao
i tako traže mjesto u raju.

Zar im opraštaš, Bože?
Oni znaju što čine.

U BEZVREMENU

Dogodili smo se jedno drugom
u trenutku ukazanja
čistog i potpunog života
izvan obmane vremena,
u bezvremenu,
na mjestu gdje se sjedinjuju
rađanje i nestajanje
gdje vječno
ruši bojažljivi mit
o prolaznosti

Dogodili smo se jedno drugom
izvan svega predvidljivog
u našim malim postojanjima
izvan svih velikih htijenja
prizivanih snovima
tek, kao izbor nekih viših,
božanskih zakonitosti
gdje naše misli
nemaju
više što reći

Dogodili smo se jedno drugom
i ne pitaj nikada sebe
zašto je to bilo tako
je li naša izabranost
sudbina sretnika ili prokletnika
je li sve
moglo biti
drugačije i običnije

IZA

Ona je tamo
Iza svih snova
Iza života
Iza svih ovih laži od postojanja

Iza svega

Koža joj miriše na moje stihove,
na riječi,
riječi kojima je pokrivam noću,
na ishodište i konačni smisao mene

DANI

Prikradu se, odnekud, izdaleka
neki čudni dani
zaboravljeni u osami vremena,
davno već prošli
a da i dogodili se nisu.

Putuju i prolaze
bez satnica i samilosti
duž zapuštenih tračnica sna
poljima rastrgnutih svitanja
šumama u prolaznost obojenim
kroz svjetlost
očiju koje te traže.