Proza

Osvrt krčke pjesnikinje Effride Matuč na poeziju Jovice Letića objavljen na portalu Lupiga.com.

Jovica Letić je i topao poput mjesečine nad rodnom mu ravničarskom bosanskom Posavinom i hladan poput ledenih vrhova Alpi. U njemu i pred njim, rijeka Inn mirno teče no-seći nadanja, da bi već sljedećeg trenutka, mutnim valovima budila nostalgiju za nekim drugim bistrim, srcu dragim, a oku nedohvatljivim vodama. U poeziji Jovice Letića izmjen-juju se raspoloženja poput godišnjih doba. U njegovoj se poeziji događa život. Svaki dan života. Čitatelja će ostaviti bez riječi svojim preciznim zapažanjima i britkošću misli, istodobno iznenađujući bujicom iskrenog obraćanja Ženi. Riječ “žena” napisala sam velikim slovom jer u emotivnim stihovima u kojima se Letić obraća Ženi jednostavno ćete zaobići mogućnost da je to obraćanje ženskom rodu koji zao-kuplja pjesnika. Ne. Pjesnik ima točnu viziju Žene kojoj se obraća. Ona je kao neko udaljeno svjetlo sa svjetionika koje mu se povremeno javlja signalom kako bi znao da postoji. Ona. Žena u pjesmama g. Letića lišena je svojih tjelesnih osobina i seksualnosti, a dovedena je na razinu duhovnosti, dodira duše, mirisa i boje aure te osjećaja topline koju pjesnik osjeća kao potrebu u otuđenom svijetu ogrezlom u laži i zgrtanju materijalnih dobara, u kome se osjeća poput osuđenika na život. Poeziju Jovice Letića najbliže sam pro-zvati duboko misaonom. Onom koja će i čitatelja navesti da se zamisli nad nekim čak i sasvim svakodnevnim sitnicama.
Letić nudi u svojoj poeziji i neke drugačije poglede na život i svijet od onih uvriježenih (naučenih ili čak nametnutih nam i malodušno od većine prihvaćenih). On je svakako osoba izu-zetno izražene osobnosti. Osoba savršeno pomirena sa sobom i izgrađenim mišljenjem o svemu oko sebe.

Zlonamjernik bi rekao “sam sebi dovoljan”, ali zalaganje, djelovanje, profesionalni rad s mladima i njegova djela reći će nešto sasvim drugo o Jovici Letiću. On jednostavno odbija klišeiziranje svoga slobodnoga i svjesnoga duha, utapanje svoje osobnosti u okvire društva, dobrovoljno stavljanje bilo kakovih lanaca koji će sputavati njegovu izraženu individu-alnost. On će radije odabrati biti “vukom samotnjakom” i uživati u slobodi, u pravom smislu riječi. Knjiga poezije vrlo će brzo osvojiti srca i um svakoga knjigoljupca, naročito onog dijela čitateljske publike koja uživa u poetskom izričaju. („Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. I meke i prozaične. Samo treba razgrnuti sebe i pustiti ih da slobodno putokaze postavljaju”.)

Elfrida Matuč Mahulja

RUKE

Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. Ruke postavljaju putokaze. Putokazi od svjetlosti u beskraju. Vode nas do druge polovine našeg raspolućenog bića. Vode nas do dru-gog, davno izgubljenog komada duše. Postoje ruke. Nevidljive. Ruke čudnog vajara. Ruke koje strpljivo sve komadiće slažu u vječnost i svaki djelić ljubavlju blagoslove. Postoje Ruke. Nevidljive. A moćne i velike. Samo treba razgrnuti sebe i pustiti ih da slobodno putokaze postavljaju.

TU, U DALJINI

Tu, u daljini, zvijezde su ostale zaboravljene i same. Niko više ne zna gdje žive, kome trepere i koga osamljene čekaju. Niko više ne želi da se uzdigne do njih, da se ugrije u beskraju, da udahne u sebe sve živuće na ovoj Zemlji, nadvlada zamku vremena i sam zatreperi vječnošću. Niko više ne hoda prostorom između zvijezda, uzvišen i zaboravu nedokučiv.
Tu, u daljini, zvijezde su ostale zaboravljene i same.

PJESMA S PUTNE TORBE

Tijesan hodnik ponoćnog voza za Zürich stjecište je našeg mesa zbijenog u znojne dodire, metalna postelja za polusan blijedih spavača na putnim torbama. Tijesan hodnik ponoćnog voza za Zürich usjek je međusvjetova, gdje razdvajaju se misli i nepovratno gube u metežu motiva rasutih po našim južnim očima. Prostor je samo privid u tijesnom hodniku ponoćnog voza za Zürich. Ritualno pomjeraju se sjenke u ritmu metalne simfonije tračnica. Munjevito promiču slike noći na oknima zamagljenim našim dahom. Srebrne konture planina titraju na umornim licima ukletih hodača svijetom. Na kraju noći crveno se slute kolodvori u svitanju. Tamo, na mrzlim peronima strpljivo nas čekaju nepostojanosti i neizvjesnosti naših života.

CIGARETA

Jutro dimnog mira. Nikotinsko razjedanje utrobe za iskorak u dan. Kao da ždereš samog sebe. Nezdrav oćut zadovoljstva za osjećanje potpunog ja, za potrebu da se oglasi svaka nit bolesnog tkiva. Kroz plavičast treptaj ukazuje se beznačajnost riječi. Šutnja dobija apsolutnu vrijednost i svaka misao stvorena u njoj neku svoju iskonsku tajnu plamenog žiška. Gasi se u staklu sićušno tjelašce dogorjelog tebe i rađa strast feniksa da iz pepela iznikne novi put kroz misli, novi obris tvari koja nosi tvoje ime, tvari koja se razlaže u supstanci šutnje.

SAT

Zidni sat. U tami. U prostoru šutnje. Aveti metalnog zvuka tumaraju između zidova. Cvile duše progutanih vijekova. Klatno u svojim amplitudama nema milost, ni za mrtve, ni za rođene. Jednolični ritam. Nestajanje kao drevni sistem. U meni se raspada trenutak po trenutak. Harmonija truljenja i moć neumitnosti. Jedina stvarna moć u meni. Sve drugo, samo je trajanje u otkucaju zidnog sata. Kružni tok triju mačeva. Sječiva. Svako u svojoj putanji. Oštar brid stići će jednom posljednje čekanje. Muk u samoći sobe ostat će da živi u vječnom metalnom zvuku, ispod sata, ispod giljotine.

TRAJANJE

Neke patnje ne traže izlečenja i utjehe. Najprije zažive u nama kao stranci i čini se da postoje i traju same za sebe. Strpljivošću vremena počinjemo naličiti na njih i one na nas. Skrivamo ih kao nešto najvrednije što smo mogli dobiti, nemjerljivo i nedjeljivo s bilo kim. Čini nam se da bismo se bez njih raspršili i nestali u prividima sreće, izgubili nevinost lica i čistotu rođenja. Neke patnje ne traže izlečenja i utjehe. Ne traže ništa od nas. Beskrajno vjerne one su naša krv, meso, naš dah, smisao našeg postojanja, trajanje i prepoznatljivost. U istoj, zajedničkoj tišini, na istom prostoru nemira, vremenom bivamo toliko bliski da čovjek postaje patnja a patnja postaje čovjek.

RANI SNIJEG

Na kaputu prvi tragovi ranog snijega. U muku uplašene jeseni riječi stranca o sebi, o tuđem nebu i tuđoj zemlji. A nebo, u nedogled. U njemu spavaju gromovi, Zariveni šute vrhovi Alpi i pritajeno počiva svjetlost svih naših života.

Nema tuđeg neba, samo predrasuda koja ga čini tuđim.

Otvori oči. Širom. Kroz treperenje ranog snijega u njima će se nastaniti rasute, već pobijeljele planinske kuće i šume borova.

Nema tuđe zemlje. Postoji samo ljepota zemlje.

U VREMENU SAMOĆE

Ponekad je tako dobro kada se zamagle i iščeznu svi znani oblici koji prate tvoje dane i godine , kada ti oči napuste sva znana lica i kada te svog zaštitnički obgrli kosmička tama. Ponekad je tako dobro kada zamru zvukovi, kada se svi šumovi života istope u savršenoj melodiji šutnje, kada netragom odlutaju zemaljski mirisi, kada si lišen svakog dodira i prisustva bilo čega i bilo koga, kada se sva ta hijerahija čula koja se bore za prevlast nad tobom raspadne i susretneš se, napokon, sam sa sobom. Ponekad je tako dobro da napustiš svaku misao koja te uhodi, da zaboraviš sve naučeno i usvojeno, da odbaciš sve čeme su te učili i osjetiš jedino sebe, samotnog i čistog usred beskraja.

U SEBI

Zaludna je vučja glad našeg ega, zaludna koliko i žeđ svih naših sujeta. Mi, nikada, do kraja, nećemo znati izreći sebe. Upravo to, Neizrecivo, smo istinski mi. I sebi, i drugima pot-puno neznani. To, Neizrecivo, teži nas izdići iznad svih naših slabosti i sačuvati od nebitnosti kojima se danonoćno potčin-javamo. To, Neizrecivo, vodi nas u susret konačnoj istini i konačnom sučeljenju sa stvarnim Ja.

PRVO ZIMSKO PISMO

Opustjelom ulicom provejava snijeg. Kao sablasti pahulje plešu prostorom na zagubljenom dijelu neba. Zašto gledam ravnodušno bijeli tango i ne znam sanjati ona predgrađa, mjesta vječitog čekanja, gdje pišu se najduža i najljepša zimska pisma? Čini se da je čovjek nadživljen i da ništa ljudsko u njemu više nema smisla. Tek sa postiđenom sjetom pomislim na neposluh naših duša koje su se smijale baš ovim lekcijama po kojim nam se danas životi odmotavaju. Učili su nas tajnama življenja, a mi nismo htjeli naučiti ništa. Udisali smo život kao planinski vjetar s jeseni i vjerovali svojim čulima. Sada, sjedimo u istoj zimi, na njena dva nespojiva kraja, sa životima od svih onih naučenih lekcija koje nismo ni slušali, sa svim razgolićenim tajnama postojanja i teškim zaboravom na nekad davno udahnut okus života. S vremena na vrijeme osmjelim se odgegati za svojim mislima, čudnim skrivenim stazama koje nalaze tragove do svih onih mjesta kojih više nema i koja , možda, nikada nisu ni bila stvarna. Mjesta popločana našim htijenjima, mjesta izgubljenih duša, mjesta gdje se svi vraćamo i nikada ponovo ne sretnemo. Mjesta, kao tužna prostanstva našeg mimoilaženja.

DRUGO ZIMSKO PISMO

Po zidovima promiču sjenke nekog starog Godoardovog filma i skriven medju njih djetinjasto pokušavam pobjeći i od same pomisli na sebe. Suluda pomisao i sulud bijeg u prozebloj sobi za igru sjenki. U susjedstvu neko sluša Rahmanjinova. Sonata. Zašto mi je prva pomisao da je u sobi do moje neko ko je srećan? Ti zvuci kao da kidaju život. Bole. U boli te bar malo ima.
Sa prozora zgrade preko puta vidim oči djeteta. Oči koje stare. Pogled će mu se zamrznuti za okno i ostati u malom staklenom kvadratu života. U mom životu, preko puta, dogorijeva cigareta. Dim, sjenke, prsti maestra i trag mastila na zimskom pismu. Posljednje izgubljene pahulje sa klavirskim zvucima bijesno se razbijaju o staklena okna na nepomičnim liku djeteta. Nestaju. Bazdi noć u truplima ugašenih cigareta.
Sve se stišaje. Sjenke pospale po polutamnim kutovima sobe. Akordi isakapali niz zidove i kao živi, koračajući oko mene, umorno pospali. Nebo se sklupčilo u svoje sivilo, a dječaka, s očima koje stare, u polumraku pustoši više ne mogu vidjeti, dok ovaj umorni, beskrvni i stvarni život gluho kunja u svojoj dosadi. U mraku traju još jedino modre riječi zimskog pisma.

TREĆE ZIMSKO PISMO

Noćas se sjećam da smo bili ljudi. Nekad. Smijem se toga bar pokušati sjećati, bez ustezanja, bez napora da ne utonem u neizbježnost patetike i smiješni sentiment samotnjaka. A bili smo. I imali lica. Ne mogu ih se više sjetiti. Znam da su bila drugačija od ovih kojih nosimo. Mogli smo ih gledati kao da gledamo u nešto najljepše ikad stvoreno. Mogli smo im se smiješiti u ogledalima. Znali smo ih prepoznavati i čekati. Sve smo znali, ali ih nismo znali sačuvati. Lutaju sada rasuta posvuda. Tuđa, neprepoznatljiva i nikome draga naša lica. Imali smo imena. Ne pamtim ih više. Znam da su bila raznolika i melodična. I živjela su samo kao imena. Obična imena. Izgovarali smo ih onako kako se izgovorila prva sveta Riječ. Imena su nam počela umirati. Postala su samo ružni znaci naših prepoznavanja u različitosti. Imali smo riječi. Kada nismo znali njihova značenja pretvarali smo ih u melodije, a onda osluškivali kao pjesmu svemira i savršeno ih razumjeli. Gospode, koliko je u njima bilo blagoslova ljubavi i mirisa vječnosti! Potom, došla je šutnja. Kao podlac. U prezrenju tuđih sami smo onijemili i pobacali samoživim rukama sve te darove riječi , tako da nam sada ni vlastite podjednako ne znače ništa koliko i tuđe. Imali smo moć da stanujemo u snovima. Siromašni podstanari u savršenoj raskoši.

ČETVRTO ZIMSKO PISMO

Tiho je. Kao onda kada nam je postalo tjeskobno i kada smo izašli gordi i uvjereni da su putevi bezbrojni a mogućnosti beskrajne. Vrata su se zatvorila. Iza njih ostali su da samuju snovi o nama, o čovjeku.
I otišli smo različitim cestama, vjerujući u ispravnost svojih odabranih mogućnosti, a potajno skrivajući jedni od drugih da smo tamo, iz naše podstanarske sobe, zaboravili ponijeti najvredniji dio zajedničkog prtljaga. Više i ne lutamo i ne tražimo. Ni svoja lica, ni svoja imena, ni svoje podstanarske snove, ni planetom razbacane riječi. Dovoljno smo daleko da se ne moramo plašiti bliskosti i susreta, dovoljno nam je hladno da bi ikada poželjeli toplinu drugih. .
Možda ćeš se upitati ko sam ja, u stvari, ne pokušavajući ni da me se sjetiš. Možda ćeš se nasmijati patetičnom i smiješnom samotnjaku sa drugog kraja zime. Možda, čak, nećeš ni povjerovati da se uopšte više igdje i pišu zimska pisma. Ipak, dobro znam da pamtiš zimske vatre.
Lica su nam bila obsjana i sjenke plamena na njima činila ih istim. U pucketanju te vatre, koju se i kosmom ljubopitljivo zagledao, naša imena su postojala jedno uzvišeno ime.
To ime mi smo mijenjali za zaborav. Njega više nema i nikoga se ne može sjetiti. I prije nego se zagasi vatra u tvojoj svijesti, u posljednjim umirućim plamičcima vidjet ćeš naše, od snijega mokre ruke, i osjetiti , bar na tren, svu uspavanu magiju jednog upokojenog života. Ne znam što ćeš osjećati, ni kako ćes preći svo to vrijeme do ulica u predgrađu, ni da li ćeš i ti poželjeti napisati jedno zimsko pismo, ali znam da ne smijem prestati čekati, ni prestati vjerovati da zimska pisma još postoje i putuju.