Kolumne

ISPLAŽENI JEZIK

Sindrom

U našem ranom formiranju svijesti, učeći svoj maternji jezik, mi nesvjesno usvajamo oblike mišljenja koji su uvriježeni u jednoj sredini, moduse kako odgonetnuti određenje životne enigme, poimamo i primamo navike naše jezičke sredine, njihovu vjeru u određene pojavne vrijednosti svijeta koji nas okružuje. Upravo taj jezik postaje stub našeg bića i bitna osnova same naše egzistencije. U samom maternjem jeziku, dakle, za svakog čovjeka nalazi se nešto uistinu sudbonosno, a kada mu se biće počne suprostavljati, čak nešto što je nedvojbivo kobno.
Mladi građani Bosne i Hercegovine, svih nacionalnosti, rasuti duž planete a pripadajući novim generacijama ekonomskih migranata, rođenim i odraslim u zapadnoevropskim, američkim, kanadskim i australijskim gradovima nalaze se upravo na tom mjestu gdje jezik postaje pitanje sudbine i kobnosti. Da bi se bolje shvatila ozbiljnost i neumitnost te sudbine primjer je jedna etnička skupina ekonomske migracije koja danas s tugom može govoriti o potpunom gašenju svog maternjeg jezika.
U insotranstvu egzistira veliki broj Vlaha iz Srbije, narod kojeg neko neupućen ni po čemu ne može razlikovati od Srba iz iste republike. Njihova imena i prezimena potpuno su identična srpskim, a veže ih i pripadnost istoj pravoslavnoj vjeri, dok znatna razlika postoji u maternjem jeziku. Naime, Vlasi, kao jedan od najstarijih ilirskih naroda na tlu Balkana govore jezikom kojeg lingvističari smatraju dijalektom romunjskog jezika , a svoju sudbinu imao je u činjenici da se, poput romskog, prenosio usamenim putem, jer zvaničnog pisma i pisane književnosti gotovo da i nema.
U Srbiji ovaj dijalekt romunjskog jezika nije bio književno priznat (alibi je vjerovatno u nepostojanju pisanih tragova) i bio je sustavno potiran, tako da danas veliki broj mlađe generacije Vlaha, rasutih po svim evropskim zemljama, a naviknuti da se i sami dobrovoljno odriču maternjeg jezika i govore isključivo jezik zemlje gdje su se rodili, tako da pri povratku kući za vrijeme raspusta i praznika gotovo da mogu teško uspostaviti među sobom nekakvu komunikaciju, izuzev onih koji govore srpski jezik, jezik koji njhovi roditelji preferiraju kao maternji, ako ga više i preferiraju. Tek generacija na odlasku govori svojim maternjim, vlaškim jezikom, ali nema nikakvu moć da taj jezik ni nametnu, ni prenose na svoje potomstvo.
Mladi naraštaji Bosanaca ne mogu se porediti sa vlaškom djecom po jezičkom naslijeđu, jer ono je bogato u smislu književne pisane ostavštine , pravopisne i gramatičke decidnosti, ali metodologija zaboravljanja maternjeg jezika, kojeg su mnogi roditelji primijenili u vlaškim porodicama, sve se više uvlači i u bosanske porodice, prijeteći u tolikoj mjeri da ćemo za najmanje dvije decenije moći govoriti o jednom opasnom jezičkom vlaškom sindromu.

Skrama

Roditelji intelektualci s dubokim osjećajem razočarenja u ratna zbivanja, čije su nedvojbeno bili prognaničke žrtve, ma kojem narodu pripadali, kao i razočarenje u političko ustrojstvo poslijeratne Bosne u velikom procentu odlučili su se, po principu gdje mi je dobro tu mi je domovina, ostati trajno živjeti u novim domovinama, a ne mogavši savladati tešku emotivnu i psihološku traumu, kao vid stanovite osvete pribjegavaju dobrovoljnoj asimiliciji svoje djece. Takva djeca često žive izolovana od svog autohtonog jezičkog miljea i po, ipak, snobovskoj recepturi brižno se usmjeravaju isključivo na kontakte sa domicilnim stanovništvom, usvajajući ne samo njegovo jezičko i kulturno naslijeđe, već i oponašajući određene mentalitetske posebnosti.
Međutim, niti je jezičko i kulturno naslijeđe njihovih roditelja toliko bezvrijedno da bi bilo kakvo odricanje imalo ikakvog smisla, niti domicilno stanovništvo, često opterećeno konzervativizmom i tihom ksenofobijom, u potpunosti prihvata došljaka, ma koliko ga on oponašao i živio po njegovim kulturnim i uvriježenim životnim standardima, tako da ova djeca često prolaze kroz teške identitetske krize, jer osjećaju nerijetko da su zbog prepoznatljivosti svog imena i prezimena stigmatizirani i na određeni način odgurnuti iz kulturološkog zapadnjačkog miljea na njegovu marginu.
Dakle, jedna kultura ima stanoviti otpor prema njima i neće u potpunosti da ih prihvati, a u jezicki i kulturni prostor koji bi trebali uzeti kao naslijeđa roditelja, nemaju pristup. No, tvrdokorna borba njihovih očeva, u ime njihove ljepše budućnosti, iznad identitetskih kriza stavljaju sve one krize kroz koje su oni prošli i nepomirljivo odgajaju male Nijemce, Dance, Šveđane i Austrijance, sankcionišući tako sve ono što im je rastrgalo život, ali i vlastito dijete koje nikada neće moći izaći iz začaranog kruga nedefinisanog identiteta.
Maternji jezik postaje tako skrama na jeziku koju treba odstraniti, lingvističko pastorče koje se ionako ne može porediti sa priznatim i dominantim jezicima velikih evropskih naroda.

Pejorativni čuvari jezika

S druge strane, dobar dio ljudi koji potiču iz radničkih i seljačkih porodica, teško se odriču gubljenja kontakta sa Bosnom i Hercegovinom, koliko zbog nostalgije, toliko i potrebe da se njihov novi ekonomski status obilježi na nekom bosanskohercegovačkom prostoru, kao pitanje uspjeha i prestiža, pa je njihova metodologija jezičkog odnarođenja djece i besmislenija i specifičnija.
Naime, velikom dijelu ovih ljudi imponuje što njihova djeca govore strani jezik umjesto maternjeg, a taj svoj nobl-stav ističu rečenicom, natopljenom u ponos „Moje dijete ne govori naš jezik!“ Malograđansko pomodarstvo očituje se upravo u činjenici da djeca međusobno u porodici govore strani jezik, pošto im je takva komunikacija i lakša i potpunija, a roditelji se svesrdno trude da svojim gastarbajterskim neogermanizmima potpomognu takvoj komunikaciji, urušavajući tako ljepotu i jednog i drugog jezika.
Dakako, ne čudi što djeca iz takvih porodica jedino psovke na maternjem izgovaraju savršeno tačno, a ostalo jezičko bogatstvo stečeno iz tekstova turbo-folk pjesama, koje danonoćno trešte u stanovima, ima jedino vrijednost u kontekstu skaradne melodije i u njihovo leksičko značenje se i ne proniče. Sočne psovke postale su posljednji čuvari maternjeg jezika, jedna savršena simbolika pred njegovo gašenje. Djeca nisu kriva za ovu skaradnost, mada će plaćati ceh u procesu izgradnje svog identiteta, pa i u učenju stranog jezika, pošto on nikada ne može biti dobro naučen bez poznavanja vlastitog maternjeg jezika. Ne budu li se znali otrgnuti iz ovog jezičkog vakuuma doći će u apsurdnu situaciju da im je i bolje potpuno zaboraviti maternji jezik, nego ga svoditi na nešto krajnje banalno i dozvoliti da on nestaje u sporadičnoj upotrebi pejorativa.
Jezik bi toj djeci u odrastanju trebao biti navika lijepog ophođenja, a ne samo gostoljubiva upotreba u sukobima i sredstvo za pražnjenje. Jezik bi trebao vaspitavati dječju svijest izborom iz lijepe bosanskohercegovačke, hrvatske i srpske književnosti, a ne biti neki puki instant u trenucima kada se treba izraziti nesto potpuno trivijalno. No, između stvarnosti i zbiljske upotrebe ovog čovjekovog velikog dara ogroman je raskorak i sve ove natuknice u korist maternjeg jezika zvuče isuviše utopijski, tim prije što će u skoroj budućnosti naši mališani prilikom posjete domovini, ne mogavši naći zajedničku komunikaciju na danskom, švedskom, njemačkom, francuskom ili engleskom, shvatiti da imaju isti jezik samo ako ga jedan na drugog isplaze.

DIE OCHSEN – STAZAMA BOSANSKIH VOLOVA

Zemlja u kojoj smo zaspali, sanjajući vječito bolju budućnost za generacije koje se nisu ni rodile, morala se raspasti, jer dok smo mi spavali akademici su se igrali opasnih demografskih igara a vojska budno čekala da nagomilano oružje isprazni na vlastitom narodu, prethodno ga od tog istog naroda debelo naplativši. Naravno da je takav privid idiličnog življenja u svom raspadu morao prourokovati i strašno, čak šokantno budjenje, pa se s pravom, ovako još nerasanjeni i polubudni pitamo – gdje smo to živjeli?
Kada se čovjek, ipak, potpuno razbudi i rasani shvati gdje je u stvari živio i kakvih je sve likova živjelo u njegovom okruženju šokira se saznanjem da takve ljudske spodobe još postoje, pa makar i u undegroundu življenja. Oni nisu došli iz Felinijevog scenarija, iako su zastrašujuće antropološke i humanoidne pojave, niti su obitovali na nekoj drugoj i tuđoj planeti, već su živjeli tu, pored nas. Istina, egzistirali su u teškom blatu, kaljuži inferiornosti i samo ih je užasna kataklizma i mogla izbaciti na površinu života, tako da se u munjevitom času suočimo sa nečim što bi trebali biti ljudi. Izbačeni su i etablirani u svaki milimetar našeg života i prostora, ali je usitinu teško vjerovati da će se poslije kataklizme sve te kreature vratiti u svoju baruštinu iz koje su izmilili kao gmizavci. Oni su više nego ikada sada tu, i na našim životnim prostorima, marširajući kao zombiji i šireći neizdrživ smrad. Danas oko sebe, umjesto pristalih lica s crtama produhovljenosti i civilizacijskih likova imamo galeriju primitivnih, krajnje frustriranih, neopisivo zlobnih, patoloških pokvarenjaka, duhovnih siledžija s kojima ne samo da moramo dijeliti prostor, već se, s tim životinjama iz krda, boriti da sačuvamo još ono malo preostale ljudske pameti i nezagađenih oaza normalnog življenja. Pod punom političkom opremom najrigidnije mržnje, a obučeni u vjerskim centrima, gdje su božje istine davno mutirale u nepojmljive sotonske fluskule, ove spodobe, kojima samo po biološkim zakonitostima moramo priznati antropološki status, sabijaju nas u geto, gdje ćemo , vjerovatno, jednom i potpuno nestati, dok će svi ti volovi, kao u orwelovskoj farmi, vladati našim životima. Bosanski volovi, svih štalskih provijencija, ujedinjeni u blatu šovinizma i primitivizma, po uspješno okončanom urabonicidu i urušavanju svih civilizacijskih i kuturoloških kodeksa, marširaju tako i u mirnodopskim uslovima svoj dugi marš kroz naše živote. Ponudili su lojalno nalogodavcima zla i mentorima za buđenje nacionalne i religiozne svijesti neupotrebljavane i krajnje ograničene mozgove, da ga kao plastelin valjaju svojom mržnjom i da od njega naprave plastični eksploziv nacionalizma, dobar eksploziv u neandertalskim glavama koji obituje u svakoj zgradi, ulici i mahali i koji se uvijek može po potrebi aktivirati. Volovi, naravno, kao i u svakom sistemu ne gube svoju tegleću funkciju, s tim da je sada njihova vučna uloga da što više vuku u tradicionalizam i konzervatizam, u slavne prošlosti, sve do svetih svetosavskih zemalja, banovina i begluka, što dublje do srednjovjekovnog mraka, jer tek tamo njihovi deformisani mozgovi dobijaju neophodnu hranu i kiseonik, tamo gdje nisu anahroni i tamo gdje obituje njihov civilizacijski nivo, tamo odakle kasnije donose gotove izrđale matrice za ugradnju u sasvim drugačije društvene strojeve i vremenske dimenzije.
Donoseći pregršt svega i svačega iz srednjovjekovnih riznica , u civilizacijama davno odbačenih i zaboravljenih relikta, stvara se jedna skaradna zbirka, a svaki demokratski, multietnički ili multikulturološki eksponat proglašava se odmah nacionalnom izdajom i pokušava se na sve načine devastirati. Revitalizacija nacionalizma stvara tako nove sisteme vrijednosti i nove kordinate za kretanje volova, njihovo etabliranje i u institucije i u ojađenu svakodnevnicu, sužava i kontaminira prostor svim ljudima koji bi najmanje trošili svoj život živeći u paukovoj mreži mržnji i proklamovanih novih vrednota, obavezno uperenih protiv drugih nacija i vjera. Međutim, nije dovoljno volovski trend samo blago osuditi, izraziti gnušanje, ili još gore zauzeti ignorantni stav. Stampedo je pokrenut i sam od sebe zasigurno se neće zaustaviti, tako da ga treba poražavati gdjegod i kadgod je to moguće. Kako se volovskoj grupaciji dogodio iznenadni napad pameti i nadimanje inteligencije stvoreno je tlo na kojem mogu i moraju biti poraženi, i oni i njihove demagogije, te vraćeni u svoje baruštine. Šutnja i anemičnost će biti konačna verifikacija volovskog društva, primitivizma i teškog srednjovjekovnog mraka, potpuno utapanje u štalski smrad, gubljenje vlastitosti i dostojanstva.

BANKROT KULTURNOG INTEGRITETA

U dokumentima nekadašnjeg ZAVNOBiH-a pisalo je, pored ostalog, da BiH nije ni muslimanske, ni hrvatska, ni srpska, već muslimanska, hrvatska i srpska, što je formulacija koja priznaje integralnost same zemlje, ali sasvim jasno verifikuje i prepoznaje nacionalne identitete. Ma koliko bosanstvo tretirali kao neuspio politički model nove nacije, što je po diktatu istorijskih zbivanja nužno i morala biti, kulturna baština , pak, daleko je ispred ove političke utopije. Kultura uvijek nalazi lako zajednički jezik sa životom i njeno trajanje nije kao kod samoljubive politike, jednokratko i nestalno.
Nacionalno, kao naglašen segment političke zbilje, danas ponovo postavlja enigmu kroz pitanje – kakva je fizionomija ove nesretne zemlje i što ona ima kao znak prepoznatljivosti, a da obavezno nije u kontekstu rata, mržnje, nacionalne i vjerske netrpeljivosti? Je li ona jedan glavoboljni skup nacija koje u njoj žive ili kakav takav integritet? Naravno, uzmemo li optimistički i kažemo da je integritet, kako ćemo takvu formulu izvesti sa nacionalnim supstancama.
Teško je i pokušati rješavati ovu zamršenu enigmu, ali se može doći do rješenja – što ju je prouzrokovalo? Naša zemlja bila je vječito u političkoj vlasti krutih ideoloških režima o čijoj nedemokratičnosti ne treba ni trošiti riječi, tako da ne čudi što nikada nije mogla svoj istorijski identitet učiniti jakim i što njene vrijednosti, multietničke i multikulturne, nisu mogle doći ispred istorijskih i političkih interesa.
Sve to ima uticaja i na današnji portret bosanskih državljana u migraciji, rasutih po evropskim i svjetskim zemljama, s tim što je bar otupila oštrica nacionalne i vjerske netrpeljivosti, jer su ljudi postali indiferentni prema političkim impulsima u matičnoj zemlji i potpuno se fokusirali na egzistencijalna pitanja vlastitog života.
Kultura, kao integralni segment, više nije vrijednosna kategorija kao nekad, već , naprotiv, potpuno razlučena po raznoraznim nacionalnim klubovima, tako da je i tu između ova tri naroda jasno povučena crta razdvajanja. Ona je striktna i neprelazna, što će reći da je sumanuto vjerovati da će pripadnik bilo koje nacije preći prag nekog kluba koji nema njegov nacionalni predznak.
Može se s drskošću konstatovati da se ubija i posljednja zdrava ćelija u tkivu integralnog bosanskog bića, suptilno, bez ikakve pompe i uz saglasnost sviju strana.
Razlog je nesumnjivo u ratnim zbivanjima, u refleksiji politike nacionalnih stranaka, ali ponajviše što je svaka od ovih kulturnih institucija u tijesnoj sprezi sa vjerom, pa ih s pravom možemo nazvati kulturno-vjerskim. Ovdje ne možemo optužiti ni vjerske institucije, jer one obavljaju svoje zadaće i po logici svog ustrojstva instistiraju na njegovanju nacionalnog identiteta, njegovih kulturnih vrednota i prepoznatljivosti.
Kod srpskog i hrvatskog građanstva koje sudjeluju u klupskim aktivnostima izražena je čak potreba da se u kulturološkoj fizionomiji što manje osjeća bilo što bosansko, ali vjekovno kulturno i mentalitetsko naslijeđe dovodi ih u apsurdnost, čak bi se moglo reći kontradiktornost i tragično-komične položaje. Bosanski Srbi već su sredinom devedesetih gotovo potpuno prekinuli kontakt i saradnju sa pripadnicima iste nacije iz Republike Srbije, nerijetko uz konfliktnost i izraženu netrpeljivost. Odricanje od bosanskog i neprihvatljivost srbijanskog kulturološkog identiteta ostavila ih je tako na vjetrometini vlastitog apsurda. Hrvatski osjećaj pripadnosti jednoj ili drugoj zemlji mijenjao sa političkim promjenama u Hrvatskoj, gdje je lociranje određivalo prebrojavanje glasova vodećih hrvatskih političkih stranaka, tako da imamo sporadične pojave identiteta -sad sam Hrvat, sutra sam Bosanac ili Hercegovac.
Naravno, ako se bavimo fizionomijom ovih okupljališta ljudi ne možemo izbjeći činjenicu da su ona , ipak, kod sva tri naroda, naglašeno pučka i da nastaju inicijativom konzervativnih i često potpuno neobrazovanih ljudi, tako da su i same manifestacije gotovo isključivo vjerskog karaktera a kulturni rad sveden na folklor, kroz koji se želi izraziti , opet, dio nacionalne kulturne baštine. Uz sve to neophodno je napomenuti da se iza osnivanja ovakvih klubova kriju najčešće financijski razlozi, odnosno naplata nacionalnih, patriotskih i vjerskih osjećanja kroz važeću evropsku monetu, te ne čudi što u njima jedino šankovi funkcionišu besprijekorno. Želi li se , pak, odgovoriti na pitanje da li postoji ikakav kontakt, saradnja i zajedništvo odgovor će biti da, ukoliko se boravak na komercijalnim mjestima, diskotekama i folkotekama (kakav rogobatni izraz), smatra zajedništvom, jer se zajednički znoj i alkohol utapaju u istu pihtijastu masu turbo-folka.
Postavlja se s razlogom i pitanje što je sa obrazovanim slojem ljudi i onim građanima naše zemlje kojima urbani način života nije stran, niti imaju bilo kakve nacionalne i vjerske predrasude. Ti ljudi žive u jednoj dobrovoljnoj izolaciji, gušeći svoje kulturne potrebe, često i identitet, jer i sebe i svoju djecu podvgavaju dobrovoljnoj asimilaciji, ili, pak, jednostavno nemaju mjesto susreta, gdje bi mogli stvoriti jedan drugi milje u afirmaciji bosanskog kulturnog bića. Evropske integracije pružaju, pri tome, stvarno velike i neograničene mogućnosti, ali ograničeni i nezainteresovani službenici ambasade ovo smatraju minornim pitanjem, jer su podjele i u pogledu kulture očito postale otužna politička realnost. Kulturno jednistvo, pa makar krenulo kroz razmjenu nacionalnog kulturnog blaga na zajedničkim mjestima dalo bi jednu izvanrednu trasu za promjene, i u samoj kulturi i u skučenoj svijesti koja pati od visokog stepena samodovoljnosti. Naravno, iluzija je očekivati da će se to, uz klupske garniture i birokratsku ambasadorsku indiferentost, ikada i dogoditi, a moguće promjene u reanimiranju bosanskog kluturnog bića i integriteta dogodiće se tek onda kada se ovaj drugi, spavački sloj, oslobodi indiferentnosti prema svom porijeklu, negiranja svega što bosanski milje ima, pa čak i onih vrijednosti koje su neosporne, iskoristi svoj duhovni i intelektualni potencijal, za što će imati nesebičnu pomoć evropskih integracijskih projkata, koji ovdje poražavaju tradicionaliste i konzervativce.

KRIJUMČARENJE ZDRAVE PAMETI

Prezrena su jutarnja buđenja, taj mučni rutual promjene svjetova, izlaženja iz svjetlosti mlakog, zaštitničkog sna u dodir sivog dana raspetog na prozorskom oknu, u polumraku sobe umobolnice na kraju svjetlosti. Dok bore se za prevlast sva ta nerasanjena čula čini se da samo sjediš u gomili nesklada punoj mirisa ustajalosti, šumova i zamornih, prepoznatljivih oblika. Crna kafa, cigareta, čiji dim raskužuje prostor, i misao kako je dobro što tišina i tama nemaju dimenzije, što postoje izvan svega, najviše izvan vremena što se sliva i truli po memljivim zidovima.

Vani, lijeno pulsira život. Nebom lete bolesne ptice i njihova krila lepršaju kao rađajuće paranoje, reže jedni na druge bijesni ljudi po haustorima a hijenske oči iza zavjesa motre ulice. Dječji smijeh samljeven je u betonski muk i njihove sive, zagašene oči grebu po zidovima. Podsvjesno, čistota u njima traži izlaz, žudi da prođe kroz zid, dotakne svjetlost i pred njihove noge, ukopane u močvarno blato, razastre sve otete boje ovog svijeta. Ničeg, sem zaludnosti.
Kao sjenke prostorom po okoštaloj kori zemlje tumaraju ljudi, besciljno i tromo. Ispod, u utrobi te iste majke zemlje, razbacane ljudske kosti koje , s vremena na vrijeme, neki krupje razbaca po stolu da bi hohšapleri mogli da licitiraju njima, da odrede ime zločina koji ih je stvorio, ili da to ime ospore i ismiju, a onda, da te iste kosti prokrijumčare za svoje ambiciozne bitke, jer i one su, kao i sve drugo, samo alatke kojim se stvara uspješnost. Inače, krijumčari se sve, od marihuane u uzgoju zdrave organske hrane do crkvenih relikvija, migranata, maski i oružja, a s najviše strasti krujumčare se relikti prošlosti, poražene a nikad pobijeđene ideologije zla. Iako u umobolnici nedozvoljene, postrojavaju se spodobe u crnom, tek da daju do znanja kako su njihove kame još dovoljno oštre za nevine ljudske vratove. Krijumčare se imena najgorih zlikovaca ponosno obučenih u herojske odore najvećih sinova naroda i na ponos nacije zaposijedaju ulice, trgove i studentske domove. Krijumčare se najgore istorijske laži zavijene u oblandu neprikosnovene nacionalne istine. U najvišu hijerarhiju umobolnice krijumčare se gadovi koji brišu svoju sramnu prošlost i umjesto oprosta traže kolektivni zaborav, nadobudne narcisoidne, arogantne, primitivne, bešćutne i samozadovoljne hulje koje istinski vjeruju da bez njih život svih ludaka u umobolnici ne bi imao nikakvog smisla, dok u vrhu vjerske hijerarhije stoluju mrzitelji, ne Božje, već političke sluge najsramotnijih politika i njihovih ideologija, raspojasani bludnici što metafiziku ljubavi shvataju kao putovanje prstima po nevinoj dječjoj koži. Ipak, sve to u svijetu umobolnice i nije neki grijeh, jer zakon, ako ga i ima, lako daje oprost svih ovih grijehova, koliko je neoprostiv grijeh pokušaj malobrojnih autošovinista, izroda i izdajnika naroda da u ovu harmoniju sveopšteg ludila prokrijumčare zdravu pamet, da mute bistre vode kriminala i korupcije, da blate osvjedočene domoljube, rodoljube, patriote i nacionalno osviještene vođe, slavne likove dične prošlosti koji su se doslovno krvlju, i to tuđom, osvjedočili kao najbolji među svim ludacima. Taj drugačiji luđački nesoj halucinira o nekavim aferama, o nepotizmu i koropciji, o političkim prevarama, bulazni o desetljenoj zavjeri šutnje iz koje istrčavaju polugole, silovane djevojčice da bi osvjedočene velikane umobolničkog društva stigmatizirali kao najobičnije perverznjake i promiskuitetna ništavila, da bi svojom nesnosom vikom remetili sklad bolesne umobolničke tišine i nesnošljivog mira. Hohštapleri znaju kako se i ludilo stvara i kako se nad ludacima uspostavlja kontrola, kako se od zla i mržnje zida mentalni sklop, opasan u svojoj bestijalnosti i ogavan u svojoj neljudskosti, ali nepokolobljiv, odlučan i dugotrajan da sačuva zlo i mržnju, njegovo vezivno tkivo, zlo i mržnju, njihov jedini smisao ulaska u svaki novi dan. Hohštapleri znaju kako se ludaci huškaju a na novinarske i sve druge izopštene gadove, kako im se prijeti i kako ih se napada, jer samo takvim junaštvom umobolnica čuva svoj dobro ozidani prostor.
Tu, ne smije i ne može da postoji lucida intervala, svijetli momenti u pomračenom luđakom umu, jer zavještanje na mrak je svetost ovog mjesta, ove umobolnice na kraju svjetlosti.

Mrak. Još mučniji je ritual prelaska iz tmine u treptaj posljednjeg parčeta svjetlosti kakvog nudi san, jer kako ući u obmanu vjerujući da i obmana može biti život. Posljednja cigareta prije spavanja, tek da dim raskuži prostor, da osjetiš razjedanje u utrobi, kao da tako ždereš samog sebe, da tako osjetiš onu zaštitničku pratišinu i toplinu pratame, dok niz vlažne i gnjile zidove curi umor i podlost vremena.

DESNA STRANA APSURDA

Zašto je jedan dio građana bivših jugoslovenskih republika sa austrijskim državljanstvom i na prošlim i na posljednjim izborima dao svoj birački glas štraherovskim političkim kamarilama i zašto danas lajkuju na društvenim mrežama suludu Stracheovu ideju osnivanja alianse protiv islamizacije može razumjeti samo čovjek kojem funkcionira jedino desna strana podobro nerazvijenog mozga. Doda li se ovoj bolesnoj desničarskoj ideji i prijedlog generalnog sekretara slobodnjaka, Haralda Vilimskog,  da se ubuduće u pasoše unese i religija, sve u ime  sigurnosti, glasači su zajedno sa svojim izabranim predstavnicima austrijske vlasti direktno s njima zakoračili u zonu čistog fašizma a ozbiljno počeli patiti od migracijske amnezije, zaboravljajući da su i sami bolovali teške migracijske bolesti koje danas boluju neki drugi ljudi boreći se za svoje parče normalnog života i sigurnog neba. Migracijske životne priče su različite, ali njihova krajnja sudbina je teško djeljiva, ma odakle dolazili. Tiha ksenofobija je definitivno njihov fatum, ma kako se zvanična demokratija ove useljeničke zemlje trudila da sriče i zamuckuje o pravima stranaca, da neprestano provodi kojekakve integracijske procese u koje nerijetko involvira sa naših prostora kojekakve analfabete i ljude nedorasle da se bave kulturnim i društvenim radom. Motiv takvih dodvorica je savršeno jasan i on ne ide dalje od grupnog fotografiranja uz lokalne političke moćnike i predstavnike raznoraznih institucija, ali je daleko zbunjujuće desničarsko koketiranje ljudi koji takve interese i sitne koristi nemaju a, ipak, ulaze u prostor najnižih poriva. Do juče su i sami bili u jednom danteovskom krugu, gdje su imali neriješen status i neizvjesnu budućnost, a kada su prešli u drugi, mnogo sigurniji i povlašteniji krug kao da su ukoračili u amneziju, koja im omogućava da zaborave kakvu su i sami sudbinu imali i apsurd da postanu lovci na migracijske vještice zajedno sa onim koji su se uvijek borili i još se bore da prava migranata svedu na najnižu moguću razinu. Svakako, uzrok tome je i činjenica da mnogi štraheovski simpatizeri funkcioniraju po populističkoj matrici iz zemlje porijekla, gdje se vječito favorizuje svoje i negira tuđe, gdje je mržnja stanje svijeti i društvenog trenutka, gdje su ratni zločinci i bolesne političke vođe najprihvatljivije i najslavljenije osobe, ali čak i za takve paradoksalno je udruženje sa vlastitim progoniteljom. Ipak, njima je njihov progonitelj dobar zato što ih je privremeno ostavio na miru, zato što sada, umjesto njih, proganja nekakav azilantski i useljenički šljam, koji ne bi trebao imati prava da sačuva svoj život i živote svoje djece, niti da ima egzistencijalnu sigurnost, pa zdušno lajkuje morbidne i fašizoidne ideje slobodarske partije, pozdravlja njihove sablasne poruke sa džambovskih plakata, gdje se ispisuje najgora istorije vjerske i nacionalne mržnje,  i dajući takvu besmislenu i neljudsku poruku misle da će im biti eliminisana konkurencija za svoje parče zemlje na tuđem teritoriju.  Svi ti migranti iz bivše Jugoslavije koji se lajkujući jednu bolesnu politiku i aplaudirajući zlu počinju promatrati sve te Turke, Arape, Čečene i druge nepoželjne narode kao poželjnu metu za odstrel, jer bi, po nekom bolesnom matematičkom principu  smanjenjem prisustva ove populacije u društvu njihov broj imao veću i čvršću vrijednost, iako je hajka na sve te stigmatizirane ljude plod najgore generalizacije po kojoj su svi oni potencijalni teroristi i kriminalci, a dodaju li se tobožnjoj brizi za jedno sigurno i zdravo austrijsko društvo i najmizerniji nacionalistički, vjerski i šovinistički porivi onda imamo potpunu igru apsurda sa svim komponentama ludila. Sam Strache, isto tako, voli političku matematiku, pa je procijenio kako bi broj Srba u Austriji mogao biti i te kako važan izborni rezervoar, te se počeo dodvoravati , s jedne strane, tako da oživljava kosovski mit i tako pogađa patriotsku ahilovu petu i , s druge strane, angažuje Srbina, Nemanju Damjanovića,  kao prvog srpskog odbornika u pokrajinskoj i gradskoj Skupštini grada Beča. Gospodinu Nemanji nije se dopalo vlastito ime, pa je ubrzo sam sebe nazvao Nemo, kao da je došao iz Pixar Animation studija,  a prvo i jedino što je uradio je borba da se maternji jezik djece, pa i srpski, ne smiju koristiti u školama, kao ni udžbenici za maternji, pa i srpski jezik, što samo pokazuje koliko je desničarska slobodarska politika metastazirala u njegovom, bolje ne reći, kakvom mozgu.  Svi lajkaši i aplauderi morali bi se dobro zamisliti zašto podržavaju stranku čiji je prvi stranački vođa 1956. bio bivši esesovac, Anton Reinthaller, stranku kojoj je ksenofobija temelj političkog djelovanja, stranka protiv čijeg se participiranja u vlasti glasno buni sva napredna austrijska javnost. Ako već imaju dodvornički poriv onda bi daleko ljudskije i prirodnije bilo da stanu zu one mnogobrojne Austrijance koji dobro znaju na što sve može izaći vladavina ekstremne desnice i kakvu katastrofu može izazvati i najmanje koketiranje sa zlom. Mržnja je nečasna a još nečasnije kada se širi i podržava, pa makar to bilo i naivno lajkovanje na facebook-u.

BESTSELLEROV KOD

Kada je svojevremeno Čikago tribjun napisao za Den Braunovu knjigu “Da Vincijev kod” zanimljiv kritički imperativ – stavite ovo na vrh gomile, možda je i nehotično prikazao pravo stanje čitalačkog svijeta, kao i personificirano mjesto knjige u takvom svijetu. Bestseller je sporadično pucanje na čitalačku indolentnost, na onu grupaciju koja se između dva bestsellera nalazi u dubokoj hibernaciji, a koja prije pojave ove markentig-stigme za oznaku knjige i nije bila čitalačka publika. Budeći se iz čitalačkog sna nastaje prava bjesomučna jurnjava za bestsellerom, aktiviraju se poznanstva i veze, dok svakodnevno gomile gladnih čitalaca nahrupljuju u knjižnice, svi s istim ciljem – doći do trenutno najrangiranijeg fetiša u svijetu. Imati i pročitati bestseller je pitanje društvenog statusa, trenda i javnog samoprezentiranja a gomila posjednovanih knjiga je takva da se imperativ Čikago Trubjuna sam po sebi podrazumijeva, jer se de facto cijela gomila sastoji od bestsellerovskog vrha. Podnožja takve gomile nema, podnožja gdje bi živjeli Petar Pan, Oliver Twist, Raskoljnikov, Jozef K. ili Ahmed Nurudin, a gdje nema podnožja čini se da vrh živi u nekom neobičnom vakuumu, sam za sebe, kao spomenik na čitalačku maniju.
Da Vincijev kod potvrdio je pravilo da bestseller mora biti prevashodno intrigantan, što uveliko odaje i karakter samog čitaoca i njegovog interesa, a masovna histerija kreće se u različitim pravcima, a nerijetko sobom ponese i bujicu onih koji takav bestseller u životu nisu ni vidjeli, a kamoli pročitali. Najbolji primjer su Rushdijevi Sotonski stihovi , ceremnonijalno spaljeni u Bredfordu, a ukazom ajatolaha Homeinija samom piscu nad glavom postavili fatvu, za koju su mnogi sveštenici, prije svega sveštena lica u Al Azharu, rekli da je nelegalna, jer se time primjenjuju islamski zakoni van muslimanskog svijeta. Bilo kako bilo talas protesta preplavio je indijske i pakistanske gradove, kao i mnoga druga mjesta, ali se s pravom može reći da je jedan zanemarljiv procent ljudi uopšte znao što je u samoj knjizi i zapisano, knjizi koja je dolazila od čovjeka koji je uvijek izrazavao svoju uznemirenost zapadnjačkim predrasudama okrenutim protiv islama. Naravno, kada je izdao fatvu Homeini je tvrdio da njegov režim ima isti autoritet kao i Prorok Muhamed, nešto što niti jedan muslimanski vođa prije njega nije smio ni pomisliti, a kamoli kazati da je ravan Proroku, ili da, pak, može da ukine bilo koji od pet stubova islama. Zbog takve tvrdnje niko se nije pretjerano javno uzbudio, jer je sve bilo fokusirano na jedan nepročitani bestseller, dok su po njega odmah pohitali oni koji bi mogli svoju sujetu i prezir prema velikoj svjetskoj religiji argumentovati upravo takvom knjigom. U sličnom kontekstu paranoje, ideoloskog rasizma i markentiškog bestsellerskog ludila djelovala je i Oriana Fallaci, dok je , pak, Umberto Eco svojim romanom Ime ruže ostao na osjetljivom i pomalo za književnika opasnoj misiji potresanja religioznog tla, ali je daleko umjetnički zrelije uspio svoj bestseller uvrstiti u kultne tvorevine cijelog dvadesetog vijeka.
Den Braunov Da Vincijev kod holivudski je fabuliran sa misterijama koje smjenjuju jednu drugu, sustavom prisluškivanja, misterioznim šiframa i naglim, neočekivanim obrtima, a spisateljica knjige Ejmi Velborn u dekodiranom Da Vinciju tvrdi da je i potpuno istorijski neutemeljen, zasnovan na odbačenim gnosističko-hrišćanskim spisima, te da se oslanja na spise o templarima, legendi o Svetom Gralu, sekti Opus Dei i Sionskom Prioratu, odnosno području o kojima i zvanična, ozbiljna istorijska znanja teško mogu izaći iz magle nedorečenog i nejasnog.
No, iako je pisac uzeo istorijsku osnovu da bi dokazao kako se Isusu dogodila pojava ljudske isključivosti, kako je Marija Magdalena gurnuta u šutnju da bi s njome nestala i sveta ženstvenost, ne smatram časnim borcima one koji žele poraziti jedno djelo s argumentom da je svo u nekakvim fikcijama, jer se svijet i duša umjetnika ne mogi i ne trebaju tako čerečiti.
Bilo kako bilo milionska čitalačka pomama se stišava, vjersko, prevashodno katoličko i vatikansko tlo se uzdrmalo, onako kako se poslije Erike Jong tresla moralna zabokrečina, a čitaocima, lovcima na bestsellere, predstoji još jedno umrtvljivanje i čitalaci post, dok se izdavačka industrija ne dograbi ponovo kakvog potterovskog bestsellera i ne aktivira duhovnu drijemež u histerični lov na knjigu.

DNEVNE PARANOJE

Globusova kulmunistička stranica “Demokatismus und Schlamperei“, povjerena dr. Mariji Kasapović potvrdjuje da se novinarsko poimanje demokratije već dugo izjednačava s pravom na bezumnost, a sama aljkavost i površnost kao bitan segment takvog poimanja.
Naime, u kolumni „Holbrookova Bosna bez Hrvata“ Bosna kao iznureno, ali još živo tkivo koje se agonično bori za svoj život i boljitak, ponovo se na novinarskom stolu nalazi kao leš na patologiji. Morfoloske promjene neuki patolog, koristeći umjesto mikroskopa dioptriju netrpeljivosti prema polegnutom lešu, počinje tražiti bolesti i u zdravom dijelu tijela, kako bi, valjda, bilo dijagnosticirano i ono čega nema u, inače, tomovima bogatom istorijatu bolesti ove zemlje, zanimljive svakom satrapu sa nožem.
Prva dijagnoza nadilazi čak i čuveno otkrivanje tople vode, gdje kolumnistkinja tvdi kako je u Sarajevu, pa i cijeloj Bosni i Hercegovini, bilo dostatno da se kaže kako se ko zove, pa da se odmah zna koje je vjere i kojega je etničkog porijekla. Povela se, navodno, izjavom Harisa Silajdžića da nije znao koje su vjere i etničkog porijekla njegovi prijatelji. Da kolumnistkinja iole poznaje bosanski mentalitet znala bi toliko da ljudi nisu koristili imena, kako ona misli, za bilo kakvu identifikaciju, niti su u međusobnim odnosima uzimali ime kao relevantno za izbor prijatelja, ili budućih supružnika, a znala bi i toliko da ne može izreći olako kako čini morbidnu konstataciju da je Haris bio musliman a potom, eto, retrospektivno gledajući postao Bošnjak.
Na razlici u imenima, kao veoma bitnom činiocu različitosti i etničkoj prepoznatljivosti, dr.Kapasović tvori cijelu teoriju u kojoj doslovce tvrdi da su se tri bosanskohercegovačka naroda razlikovala u načinu odijevanja, načinu ishrane, načinu govora, pa, čak, i u načinima ponašanja. Čak i najbolesnije pristalice ubijanja Bosne ne bi se mogle složiti sa ovim nesuvislim pisanijama i morale bi ovakvim tvrdnjama spočitovati makar notornu glupost, iako u svojoj zlonamjernosti sve to napisano i te kako prelazi granice površnosti i gluposti.
U obdukcijskom zanosu dalje tvrdi da je multietničko društvo u Bosni bila iluzija i da su u višestoljetnoj povijesti pripadnici zajednica živjeli u paralelnim društvima, a kako nema , doslovce kaže, tko uspostaviti diktaturu koja bi nasilno potisnula i potrla nacionalne razlike,
predlaže da se prestane gledati na Bosnu iz neostvarive historijske perspektive. Bilo bi dobro znati u kakvim su to paralelnim svjetovima odrasle generacije Bosanaca i zasto bi uopšte trebala neka diktatura za potiranje nacionalnih razlika, kada se bogatstvo svakog multikulturnog i multietničkog drustva i gradi na temeljima tih razlika, u kojima i jeste ljepota svijeta u kojem egzistiramo.
Svaljujući krivicu na lijevo orjentisane engleske lordove, pridodajući Hoolbrook-u Owena, tvrdi kako zapad nikada neće ukinuti Republiku Srpsku, jer je ona dio isplate Srbima za izgubljene teritorije, ali će zato unitarizirati i centralizirati Federaciju, pretvarajući je praktično tako u bošnjački entitet, što će prouzrokovati , najprije, dvoetnitetsku bošnjačko-srpsku državu, što je opet, tvrdi, siguran put u njen konačan raspad.
Poentira sintagmom o lijevim lordovima kojima treba zabraniti da ikada više kroje sudbinu Hrvata i po svemu ostavlja dojam da je mentorski novinarski posao odradila kod Marka Lopušine, koji u svemu vidi zavjere i inficira čitaoce sindromom stalne ugroženosti.
Bilo kako bilo, onima koji vole Bosnu, koju još žele vjerovati u njenu cjelovitost i opstojnost, u mogućnost saživota i prosperiteta najmanje što treba ovakvi su patolozi sa zarđalim skalpelima u ruci koji režu podjednakom strašću i bolesne i zdrave dijelove njenog živućeg tkiva.

FUNDAMENTI NETOLERANCIJE

Jevandjelje po inerciji

Amra, Alisa, Sabina i Amela pjevaju neku božićnu pjesmu na njemačkom. Slušam. Vani snijeg otežava grane smreka u školskom parku. Situacija je apsurdna, gotovo groteskna. Osjećam nelagodu i pomislim da bih radije , u ovom duhovnom klinču, slušao gospel.

Zašto ovu djecu primoravaju da postanu horski dio jednog naslijeđa i tradicije koja im ni po čemu ne pripada? Obaveza, pod pseudopedagoškom izlikom da se ne izdvajaju od drugih, ili pak smišljena ili nehotična drskost? Sa zida u nas odsutno bulji krst. Ratzinger je govorio o potrebi da se svuda gdje je moguće vjerski simboli ističu. I ja, i ova djeca, u prostoru smo duhovno obilježene teritorije, u zvucima tuđe pjesme, u potmulom toku jedne inercije koju ne možemo zaustaviti, ali moramo iz nje izaći, jer to nije naše kretanje.

Mučno mi je. Već smo navikli, i ja i oni, na proturječnosti življenja i još jedino vjerujem da će ove čiste duše naći svoje mjesto pod suncem, shvatiti ono što sada ne mogu razumjeti. Meni će, pak, ostati gorka mučnina, uvijek isponova, kada se davi čovjek i njegov izbor slobode, bilo da se davi golim rukama ili u čistim bijelim rukavicama.

Profesori su mi često isticali i hvalili kako toleratnost tako i prilagodljivost ove bosanske djece, obavezno povlačeći paralelu sa netolerantnom i neprilagodljivom djecom iz Turske, (podli, odvratan i ciničan komparativ za povlađivanje) zaboravljajući da oni i kada prelaze u drugu kulturu ostaju to što jesu- muslimani, i da iako svojim načinom života ne upražnjavaju ono što se etiketira kao ekstremni oblik islama nikako ne prestaju biti muslimani.

Uostalom, nagrada za ovu epski opjevanu tolerantnost i integraciju nikako nije ova i ovakva zloupotreba.

Jevandjelje po koka koli

Vraćam se za Innsbruck. Slušam Walkin´ blues. Snijeg i blues. Dvije tako čiste sjedinjene ljepote ne mogu odagnati ružne pomisli na jedan veliki sekularni razum koji stvara jednu planetarnu civilizaciju i halapljivo ždere samog sebe.

Što hoće taj dominantni svijet? U neoliberalnoj matrici stvara se definitivno jedan obrazac obavezan za sve, ali politički centri moći čak forsiraju jedan klerikalistički val, jer im je on potreban da bi učinili legitimnim svoja prava u svim sferama, ma koliko sve to bilo u totalnoj oprečnosti sa principima sekularizma kojeg zagovaraju.

Sjetim se svih tih politikologa i socijologa što su po televizijskim studijima uznemireno govorili o islamu kao jedinoj religiji koja se odupire procesima sekularizacije, tih istih što sada negdje u duhovnom božićnom ozračju propisuju školske programe sa svescima božićnih pjesama koje djeca moraju učiti, ma odakle dolazili.

Naravno, ovdje je debelo pomiješana modernizacija, kojoj se islam nikako ne odupire, i vesternizacija, kojoj bi se svaki razuman čovjek trebao oduprijeti. Samo plitak um može vjerovati da neko ko drži koka-kolu u ruci, ima televizor i auto postaje poželjan i propisan čovjek za upotrebu u sekularnom društvu globalnog svijeta. Ljudi koji prihvataju modernizaciju ne moraju nužno prihvatiti zapadnjačke duhovne i životne vrijednosti.

Dakako, trubeći o vjerskim slobodama u sekularnoj zajednici dušebriznici zaboravljaju da muslimani ne smatraju da je islam samo vjera – on je sve, i taj princip teško je ugradiv u novu gradjevinu koja se pošto-poto želi sazidati.

Samo da se oslobode vlastitih stega i duhovne skučenosti, da ostave ovu djecu samo njihovoj slobodi i izboru arhitektura bi bila raznovrsnija i bogatija, kao jedna najskladnija slika života samog.

Jevandjelje po fanatizmu

Zillertal. Božićni dekor. I dalje ne mogu odagnati pomisao na djevojčice, koje će, možda,  jednom sve to gledati drugačije, kao što će i otpjevane pjesmice biti dio jednog zaboravljenog vremena, ali će zasigurno u odrastanju često o svojoj vjeri sa televizijskih stanica slušati zbunjujuće i gadljive sintagme.

Pokušavam predočiti kako će se u tom jednom procijepu, nalik nekoj mračnoj alpskoj provaliji, snaći i nadvladati razornost svih tih sintagmi koje se tvore sa rječju islam. Islamski ekstremizam. Islamski fundamentalizam. Islamski terorizam. Riječ islam u leksickom ozračju zapadnjaka definitivno je prestala da funkcionise samostalno i po uvriježenoj recepturi uvijek se stavlja u neki ružan i optužujući kontekst. Odgovor je savršeno prost. Američka reakcijska histerija na septembarska zbivanja ugradila se u informativnu evropsku mrežu i ona sluganski u etar šalje nepovjerenje prema muslimanima širom svijeta. Sve diskusije koje sam imao prilike čuti odaju ukus informativne porcije koju čovjek zapada poslušno jede ne trudeći se baš nikada da razmisli o hrani koju unosi u sebe. Proždere je i poslije preživa njene otrovne sokove.

Varenje takve hrane učinilo je i to da konzument vjeruje kako su svi muslimani svijeta Arapi i da je to isključivo arapska kultura, jer , s obzirom na geopolitičku kartu današnjeg svijeta i zbivanja u njemu, ovaj stereotip nije slučajno instaliran. To je daleko lakše za probavni trakt, nego spoznati da je islam velika planetarna religija koja je nastanjena na svim kontinentima, u različitim jezicima i kulturama, i da kao takav ima sasvim različite nacionalne i regionalne varijante, što samo potvrdjuje istinu da je Evropljanin maligno obolio od američkog pojednostavljenja svega i nametanja vlastitih kategorija kao jedino mjerodavnih.

Alisa će, tako, umjesto u čarobnu zemlju čuda morati ući u sablazan kategorija i u svemu tome naći mjesto za vlastito samoprepoznavanje i identitet. Apsurdi su, valjda, fatum i kako krhka djevojčica već sada živi u njenim epicentrima, vjerovati je da će iz njih znati naći i izlaz.

Jevanđelje po toleranciji

Istovremeno, društvo će tu istu djecu terorizirati sa velikim istinama – kako žive u slobodi, demokratiji i toleranciji.

Tolerancija. Riječ je postala krajnje prazna, otrcana i gotovo da više i nema smisla. Tasti i uvjereni da su centralna tačka cijelog životnog sustava dobro znam kako bi zapadnjaci reagovali da se njima samim spočitavaju neki stereotipi koji bih ih oblatili i unizili, ali ,isto tako, dobro znam da će senzibiliranje javnosti za očuvanje stereotipa, kada se radi o drugim religijama i kulturama, biti još dugo prisutno i to sve pod plaštom kultne tolerancije.

Gospoda zaboravljaju da je osnovno načelo tolerancije želja za spoznajom drugačijeg, da mora postojati jedna dobra, ljudska namjera da se stekne bar osnovno znanje o nečemu što je prisutno i što živi daleko od sablažnjivih termina tipa – fundamentalizam, ekstremizam, terorizam, primitivizam…

Gospoda zaboravljaju da svojim stereotipnim stigmama prave kulturnu izolaciju, u vremenu u kojem je to nemoguće, da stvaraju jedan sablasan a neodrživ začaran krug koji nagriza i one vrijednosti za koje se bore i koje žele na ovakav sraman način sačuvati.

Jedina mogućnost da iz tog kruga izađu je da progovore o muslimanu kao o čovjeku vjere, o islamu kao religiji ravnoteže, srpljenja i kontemplacije, a prvenstveno o islamu koji je u svojoj suštini miroljubiv.

Samo tako riječ tolerancija dobit će svoj pravi smisao, postati zdravo tlo življenja svih ljudi i stanovita katarza duša kontaminiranih nesnosljivošću prema nečemu čiju bit apsolutno ne poznaju, a djeca koja ovdje žive zdrav vazduh u kojem će punim plućima moći da dišu i punopravno koriste pravo na svoj život, neuslovljen bar balastima od kojih se mogu i trebaju osloboditi.

PREZERVATIV

Reakcije na nagrađeni film „Grbavica“ u civiliziranom dijelu kontinenta su i prepoznatljive i očekivane, kao što nisu i neočekivane upravo s tla gdje je ovaj film trebalo gledati onako kako se u austrijskim i njemačkim kinima gledala Spilbergova „Šindlerova lista“. Dvorane su bile ispunjene i sjećam se da je vladala neka čudna, gotovo neopisiva tišina. Nije bila ni napregnuta, ni mučna, već gotovo sakralna, kao nevjerovatan spoj pijeteta i katarze, gdje su ljudi osjećali i zgražavanje nad bjesomučnim orgijama nacista i stanoviti osjećaj krivnje za ono što su činili njihovi preci. Genracije ispred platna nipošto se nisu mogle stigmatizirati za jedno veliko zlo, ali ni osporiti im pravo da jedan dio velikog stida, kojeg je na njih bacila mračna nacionalsocijalisticka ideologija, osjećaju i sami.
No, balkanoidno piomanje rata po bolesnoj shemi da se ratna krivica mora linearno i ravnomjerno rasporediti, po patološkoj logici da se u suočavanju sa jednim zlom odmah iskopava drugo zlo, koje ne samo treba prvo zlo i umanjiti i anulirati, već ga čak i staviti izvan konteksta samog zla i krivice. Dvorane u srpskim kinima u Republici Srpskoj još nisu tlo sa kojeg bi se istini moglo pogledati ravno u oči, već se , čak što više, radije zabavljaju krajnjim primitivizmom svog posrbljenog istrošenog rezisera, a u patriotskim analizama grozničavo bore da umanje brojke silovanih žena, jer matematikom se očito može ono što ne može sa savješću. Dezodoransi za uništavanja smrada koriste se u već poznatim pakovanjima i sintagmama, a sve u cilju da se jedna emotivna umjetnička kreacija svede na provokaciju i zlonamjernost.
Srbi su tako još jednom propustili priliku za sučeljavanje sa svojom sramnom bliskom prošlošću, pa su umjesto mogućnosti da kroz osudu jedne monstruozne ratne pojave i sami konačno kroče na tlo katarze kolektivno stavili na glavu kurton kao prevenciju da se ne zaraze od istine. S kurtonima na glavi čini se još dugo će hodati bespućem ratnog bosanskog haosa, trudeći se da u tom zamršenom čvoru proteklih ratnih zbivanja izbjegnu puteljak koji bi ih odveo ravno do mjesta gdje bi mogli priznati ono što moraju priznati žele li trasirati svoj put u sutrašnjicu, put bez mitoloških znakova i sporednih puteljaka u koje se uvijek može šmugnuti i prividno izbjeći ono što je neizbježno.
Međutim, nije samo strah od priznanja krivice i strah od istine uzrok svega toga, već i jedan egzistirajući nacionalistički patrijarhat koji u svom slijepom obožavanju militarizma i ratnika koje on iznjedri, po svaku cijenu želi da ženu svede samo na biološku činjenicu koja rađa vojnike, a mnoge žene iskazujući nesaosjećanje sa patnjama drugih žena, kao u slučaju Grbavice, doprinose i same otužnoj slici jednog društva i još otužnijoj slici same žene u tom društvu, jer očito je važnije biti majka Srpkinja koja rađa vojnike, nego žena i majka koja duboko saosjeća sa žrtvama silovanja. Žena je tako i u ratnim i u mirnodopskim uslovima mobilisana za više državne i nacionalne ciljeve, a hrabre feministkinje koje bi se usudile podignuti glas razuma bile bi odmah prokazane kao vještice kojima se pod hitnom postupku vrlo brzo spremi medijska inkvizicijska lomača i stigma izdajnika nacionalnih interesa.
Jasmila je samo ustasala emocije i savjest, pozvala na osudu onog što se bez dvojbe mora osuditi, ali teško se ne oteti dojmu da balkanska machoovska psihologija neće pretrpjeti time značajniju metamorfozu u svojoj budućnosti, jer će i dalje ova pojava sablažnjavati samo u određenom kontekstu, ali ne i kao problem koji ostaje na tlu patrijarhalne obijesti i uvriježenog konzervatizma, logistički dobro podržanog od indiferentnog društva i zakonodavstva.